U ove četiri godine Državna matura pokušava sazrijeti. No, svake godine se koncept mijenja pa tako i nezadovoljstvo učenika, profesora i javnosti postaje sve manje, a matura sve kvalitetnija. Uh, oprostite, zanio sam se. Osjećao sam prirodnim da evolucijom stvari postaju bolje. Ovoga puta to nije slučaj. Državna matura započela je provjerom znanja iz hrvatskog jezika, a nastavila se učeničkom revolucijom (ali bez sudjelovanja učenika) pod palicom uvaženog ministra Željka Jovanovića, buntom učenika strukovnih škola naspram pitanja i zgražanjem sveopće javnosti i medija. No, jedini je problem što se ove tri struje ne mogu dogovoriti što im se točno ne odgovara kod ispita hrvatskog jezika.
Državna matura iz hrvatskog jezika ove je godine ispitivala sve samo ne hrvatski jezik. No, vratimo se na trenutak malo u prošlost. Godina je 2008. Tin je maturant V. gimnazije i dio je prve generacije koja polaže novu, inovativnu, svemoguću Državnu maturu. Mario je učenik četvrtog razreda Ekonomske škole u Splitu i za maturu se van škole spremao barem mjesec dana. Iako su se za ovo spremali gotovo 12 godina u školi, sada je samo jedno sigurno – ništa više nije sigurno! Dok dobivaju posljednje upute i obavijesti o nužnosti prepisivanja odgovora na list za odgovore, noge im klecaju, a vrijeme za početak ispita polako se bliži. Zvono je zazvonilo. Otvaraju ispitnu knjižicu, prekrste se još jednom, duboko udahnu i krenu u avanturu. Sat vremena poslije, Ante nervozno izlazi iz učionice i govori sebi u bradu: „Zar je ovo moguće?“. I Ante i Mario tog dana susreli su se s pitanjima u rangu prepoznavanja rime (nije ju bilo nužno niti imenovati, već navesti je li „abab“ ili „abcb“..) te prepoznavanje vrste pjesme (uz napomenu da im je pjesma, naravno, bilo priložena).
Četiri godine kasnije, Tinova sestra Anita također se našla pred ispitom Državne mature. Doduše, ona je učenica Ekonomsko-birotehničke škole te je potrošila gotovo 1000 kuna na pripreme iz hrvatskog jezika van škole. Njen prijatelj, Jure, učenik je IV. gimnazije, ali nije htio svoju budućnost staviti na kocku pa je i on išao na pripreme. Jure je pred maturu smršavio gotovo osam kilograma, a Anita svakodnevno plače u strahu da će loše riješiti ispite jer je u svojoj srednjoj školi dobila nešto manje znanja od gimnazijalaca. Rješavajući testove prošlih generacija, ostvarivali su redom vrhunske rezultate, ali svejedno su osjećali strah. I njima su noge klecale, i oni su otvarali perforirane kesice, i oni su se prekrižili, i oni su sat vremena kasnije napustili ispitnu prostoriju. Ništa im više nije bilo jasno. Jure večer prije nije spavao pa je došao do svojeg društva iz razreda i upitao ih koji su predmet danas uopće polagali. Čuvši odgovor, ostade u čudu. I zaista, kažem vam, ostade u čudu.
Nešto kasnije toga dana, ministar obrazovanja je u službenom priopćenju maturantima poručio da će padati otkazi zbog ispita iz hrvatskog jezika. Osnovana je radna skupina, ministar je dao više desetaka intervjua na tu temu, radna skupina je zaključila kako je „matura manjkava“ (to znači da nešto fali, da nečega nema!, op.a.), a onda je ministar priznao ono najvažnije, ali i najduhovitije u cijeloj toj situaciji – niti on ima ovlasti korigirati ispite državne mature, niti može što učiniti po tom pitanju. I sada se možemo zapitati oko čega je nastala cijela hajka...
Ako se vratimo na Tinovu sestru Anitu i njenog prijatelja Juru i pitamo ih zbog čega su ostali u čudu, niti će nam uzvratiti da je problem težina ispita, niti će nam uzvratiti da su problem nejasnoća pitanja i dvojbenost odgovara. Dapače, Jure je, po objavi rješenja ispita, prebrojao preko 90 posto točnih odgovora, a Anita otprilike 70 posto.
Ti učenici, kao i mnogi drugi, ne predstavljaju buntovnu mladež kojoj se „jednostavno neda“, već mlade ljude i novu generaciju budućih intelektualaca koji razmišljaju malo šire nego što se to od njih očekuje. Oni su zgroženi činjenicom da su gotovo 80 posto (prema službenim podacima iz NCVVO-a, na 5 pitanja, njih 4 su iz „Područja ispitivanja: čitanje i razumijevanje teksta“) mogli riješiti točno, bez da su pročitali i jednu skriptu, bez i jedne kune priprema, bez i jedne neprospavane noći. To su pitanja za koje nije potrebno znati, već snaći se. Oni su zgroženi da su njihovo znanje, njihov trud i njihov rad podcijenjeni dok snalažljivost, inteligencija i logičko razmišljanje bivaju nagrađenima. Pitanje o boji Juditina prstena (u tekstu se spominje da je riječ o rubinu) nije (ne)poznavanje povijesti i teorije književnosti, već propitkivanje opće kulture.
U vremenima recesije, u vremenima kada sve cijene lete u zrak, u vremenima.. (sada želite reći da je obrazovanje ipak važnije od svega?!).. u vremenima kada rijetko koja škola u nastavi u 21. stoljeću koristi laptope i drugu tehnologiju; u vremenima kada je školska knjižnica svedena na tjednike Glorija i Story te štivo koje se uz dnevne novine može nabaviti po akcijskoj cijeni od 8 kuna; u vremenima kada učenici četvrtih razreda iz povijesti ne uspijevaju obraditi 30 posto gradiva (uključivo i Domovinski rat!!) zbog prenatrpanosti raznim povijesno nebitnim činjenicama koje su po kurikulumu „od iznimne važnosti“; u vremenima kada učenici gimnazija imaju po 18 predmeta i preko 120 ispita godišnje; u vremenima kada pravilo „2 datuma“ i njemu slična pravila su samo mrtvo slovo na papiru; u vremenima kada posljednjih mjesec dana polugodišta i kraja nastave učenici noćima ne spavaju; u vremenima kada učenike punimo informacijama o broju stavnovnika i površini Konga; u vremenima kada hrvatsko obrazovanje ne obrazuje (jer da obrazuje, učenici strukovnih škola bi bili spremni za rad u struci poslije škole, a studenti sposobni za nešto više od pripremanja kave); u takvim vremenima izdajati ovoliku sumu novca na Državnu maturu i čak uvoditi nove predmet je vrijedno poštenog smijeha i zatvaranje knjige prožete humorom. Jer ovo upravo i jest to – sprdačina na naš račun.
I još se nadam, još u meni postoji onaj mali tračak nade da je ovo samo san. I da će sve ovo skupa prestati, a ja se pošteno naspavati – jer to nisam već tjednima. No, bojim se da nismo mi te sreće pa, osim više sreće drugi put, svima onima (nama) koji smo se mukotrpno spremali mjesecima za maturu, poručio bih jednu stvar iako će zvučati kao da se rugam – uzalud vam trud svirači!"
